Restoran više nije samo mjesto na koje odlazimo. Postao je dio naše svakodnevice

Nekad je odlazak u restoran bio mali događaj.

Nije se išlo samo jesti.

Obukao bi se malo bolje. Netko bi te dočekao na vratima. Pokazao ti stol. Donio jelovnik. Natočio vino. Hrana bi stigla na tanjuru koji kod kuće nemaš, u prostoru koji ne izgleda kao tvoja kuhinja, dok oko tebe netko drugi vodi računa o svemu.

Na nekoliko sati nisi morao ništa.

I upravo je to bio luksuz.

Ne samo hrana, nego osjećaj da si negdje otišao.

Ponekad je restoran udaljen deset minuta od kuće, a svejedno imaš osjećaj kao da si nakratko promijenio grad.

Restoran je bio bijeg od svakodnevice

Dobar restoran imao je nešto gotovo kazališno.

Ulaziš u prostor koji ima vlastita pravila.

Konobar te pozdravlja formalnije nego što bi te pozdravio prijatelj kod kuće. Stol je već postavljen. Čaše su sjajne. Beštek je na svom mjestu. Netko donosi kruh. Netko primijeti da ti nedostaje voda prije nego što je zatražiš.

Sve te sitnice stvaraju osjećaj da se netko brine o tebi.

I zato smo restorane doživljavali drukčije od običnog hranjenja.

Kod kuće jedeš zato što moraš jesti.

U restoran ideš zato što želiš nešto doživjeti.

A onda se život ubrzao.

Danas iz istog restorana naručujemo večeru u kartonskoj kutiji

Dogodila se pomalo neobična stvar.

Isti restoran u kojem bi prije sjedio dva sata danas nam u 19:20 pozvoni na vrata.

Rižoto.

Pasta.

Sushi.

Riba.

Salata.

Burger iz ozbiljne restoranske kuhinje.

Nijedno od toga ne mora biti fast food.

Ali način na koji tu hranu koristimo postao je gotovo isti kao kod fast fooda.

Otvorimo aplikaciju dok završavamo mail.

Kliknemo.

Nastavimo raditi.

Hrana stigne.

Jedemo između dvije obaveze.

I restoran je od mjesta na koje odlazimo postao nešto sasvim drugo:

netko tko kuha umjesto nas.

A najčudnije je što ćemo za to često platiti više nego da smo sjeli u restoran

Tu se dogodio jedan zanimljiv paradoks.

Dostavu uglavnom doživljavamo kao jednostavniju verziju odlaska u restoran.

Nema konobara.

Nema postavljenog stola.

Nema čaše.

Nema bešteka.

Nema pranja tanjura od strane restorana.

Nema ambijenta.

Hrana dolazi u kutiji ili posudi koju ćemo nakon toga sami baciti.

Pa bi čovjek intuitivno očekivao da će takav obrok biti jeftiniji.

A vrlo često nije.

Na aplikaciji cijena istog jela može biti viša nego u restoranu, a onda na kraju košarice dolaze dostava, naknada za uslugu i druge naknade koje ovise o narudžbi i platformi.

I tu se događa nešto još zanimljivije.

Da smo sjeli u restoran, vrlo vjerojatno bismo uz jelo uzeli i nešto za popiti.

Pivo.

Coca-Colu.

Mineralnu.

Čašu vina.

Možda kavu nakon ručka.

Kod kućne dostave često nećemo naručiti ništa od toga jer piće već imamo u frižideru.

Ali onih nekoliko eura koje bismo u restoranu ostavili za piće sada vrlo lako ostavimo na dostavi i naknadama.

Na kraju možemo platiti sličan ili čak veći iznos, a dobili smo manje restoranskog iskustva.

I svejedno to radimo.

Zašto?

Jer zapravo ne plaćamo samo hranu.

Plaćamo vrijeme.

Dostava nam prodaje ono čega imamo najmanje

Možda dostavne aplikacije nisu promijenile restorane koliko su se restorani prilagodili nama.

Aplikacije su samo riješile problem koji smo već imali.

Nemamo vremena.

Radni dan za mnoge više ne završava kada izađu s posla.

Mobitel je uvijek uz nas.

Mailovi stižu navečer.

Netko radi od kuće pa nema ni jasnu granicu između posla i privatnog života.

Treba pokupiti djecu, otići u trgovinu, odgovoriti nekome, nešto organizirati, oprati robu, riješiti papire, dogovoriti sutrašnji dan.

A između svega toga trebalo bi još:

otići u trgovinu,

smisliti ručak,

oprati povrće,

rezati,

kuhati,

čekati,

oprati lonce,

pospremiti kuhinju.

Nije problem u tome što ljudi više ne znaju kuhati.

Problem je što se vrijeme pretvorilo u jednu od najskupljih stvari koje imamo.

Zato nam nije nelogično platiti nekoliko eura više.

Kupujemo večeru, ali kupujemo i četrdeset minuta života u kojima nećemo stajati za štednjakom.

Restoran danas prodaje dvije potpuno različite stvari

Kad sjednemo za stol u restoranu, plaćamo iskustvo.

Kad istu hranu naručimo kući, plaćamo vrijeme.

To su zapravo dva različita proizvoda, iako ih priprema ista kuhinja.

U restoranu kupujemo atmosferu, uslugu, prezentaciju, razgovor, prostor i osjećaj da smo izašli iz svakodnevice.

Kod dostave kupujemo jedan slobodan sat.

Sat u kojem nećemo stajati za štednjakom.

Nećemo prati tavu.

Nećemo razmišljati imamo li doma luka.

Nećemo nakon večere čistiti cijelu kuhinju.

Zato se možda više ni ne trebamo pitati zašto dostava nije jeftinija.

Ona nam ne prodaje popust zato što ne sjedimo za stolom.

Prodaje nam komociju da za tim stolom uopće ne moramo sjediti.

Hrana nije postala brza. Naš život jest.

To je možda najzanimljivija promjena.

Restorani nisu nužno počeli proizvoditi fast food.

Naprotiv, danas se na kućnu adresu može naručiti hrana koja je nekada praktički podrazumijevala odlazak u restoran.

Promijenio se kontekst u kojem je jedemo.

Možemo jesti ozbiljno pripremljeno jelo za radnim stolom, iz posude za dostavu, dok nam je laptop još otvoren.

Kvaliteta hrane može biti restoranska.

Ritam konzumacije više nije.

Hrana nije postala brža. Mi jesmo.

I restoran se iz izlaska pretvorio u servis svakodnevice

To je možda najveća promjena.

Nekad smo prvo odlučili:

„Idemo večeras u restoran.”

Pa smo tek onda razmišljali što ćemo tamo jesti.

Danas često prvo pomislimo:

„Nemam vremena kuhati. Što ima za naručiti?”

Restoran više ne mora biti destinacija.

Postao je dio infrastrukture grada.

Kuhinja koju možemo uključiti pritiskom na ekran.

Netko drugi ima namirnice.

Netko drugi ima noževe, tave, pećnicu i osobu koja će sve to pripremiti.

Mi samo biramo što želimo i nastavljamo sa svojim danom.

Što onda ostaje restoranu kao mjestu?

Možda upravo ono što mu je oduvijek bilo najvrjednije.

Usluga.

Jer tanjur možemo poslati kroz pola grada.

Ali osjećaj da vas netko dočeka, smjesti, posluži i na dva sata makne iz vlastite svakodnevice ne možemo spakirati u vrećicu.

Ne možemo dostaviti zvuk punog restorana.

Ne možemo u papirnatu vrećicu staviti čašu vina na lijepo postavljenom stolu.

Ne možemo dostaviti večernju šetnju Splitom prije večere, pogled prema moru, stol na terasi ili ono kratko pitanje konobara:

„Je li sve u redu?”

I možda baš zato, što više restoransku hranu jedemo kod kuće, pravi odlazak u restoran ponovno postaje posebniji.

Ako smo već zatvorili laptop, obukli se, izašli iz kuće i negdje otišli, onda želimo osjetiti da je vrijedilo.

To je posebno važno u Splitu i Dalmaciji

Ovdje restoran nikada nije bio samo mjesto za hranjenje.

Konoba, terasa, pjat na sredini stola, riba, vino, razgovor za susjednim stolom i večera koja traje duže nego što je planirano dio su načina na koji doživljavamo hranu.

Turist možda još jasnije vidi tu razliku.

On može naručiti hranu u apartman.

Može kupiti gotovo jelo.

Može otvoriti aplikaciju i dobiti večeru pred vrata.

Ako ipak odluči sjesti u restoran, treba mu dati nešto što mu dostavljač ne može donijeti.

Osjećaj mjesta.

Da zna da je u Splitu.

Da zna da je u Dalmaciji.

Da večera nije mogla izgledati potpuno isto u bilo kojem drugom gradu.

Možda se zato restorani počinju dijeliti u dvije kategorije

Ne po tome jesu li skupi ili jeftini.

Ne ni po tome poslužuju li pizzu ili ribu.

Nego po tome koji problem gostu rješavaju.

Jedni odgovaraju na pitanje:

„Što ćemo danas jesti?”

To su restorani koji kroz dostavu postaju dio svakodnevnog života.

Drugi odgovaraju na pitanje:

„Gdje ćemo večeras otići?”

Oni prodaju izlazak, atmosferu i doživljaj.

A najbolji možda uspijevaju raditi oboje.

U podne iz njihove kuhinje izlaze vrećice za ljude koji nemaju vremena kuhati.

Navečer se isti prostor puni ljudima koji žele dva sata zaboraviti da im se ikamo žuri.

Restoran ne nestaje. Samo dobiva novu ulogu.

Možda zato nema smisla govoriti da su dostavne aplikacije uništile klasični restoran.

Prije bi se moglo reći da su mu dodale potpuno novu funkciju.

Restoran je prije prvenstveno bio destinacija.

Danas može biti i infrastruktura svakodnevnog života.

I spremni smo tu uslugu platiti.

Čak i kada znamo da bismo možda za isti novac mogli sjesti u restoranu, dobiti pravi tanjur, čašu, konobara i još naručiti piće.

Jer danas ponekad najveći luksuz nije da netko pred nas stavi lijepo serviran tanjur.

Najveći luksuz je da uopće ne moramo ustati od onoga što upravo radimo.

Ali zato, kada se konačno odlučimo obući, izaći iz kuće i sjesti u restoran, očekujemo nešto što nam nijedna aplikacija neće moći donijeti.

Da se barem na dva sata osjećamo kao da smo negdje otputovali.