Nema više pive iz dućana nakon 21. Što nova splitska odluka znači za ugostitelje?

Split je ovog kolovoza napravio potez koji će se sigurno još dugo komentirati za šankovima, na zidićima i među ljudima koji od turizma žive.

Od 19. kolovoza na području cijeloga grada na snazi je ograničenje prodaje alkoholnih pića u trgovinama, kioscima i drugim prodajnim objektima tijekom turističke sezone, svakoga dana od 21 sat navečer do 6 sati ujutro.

Važan detalj?

Zabrana se ne odnosi na ugostiteljske objekte.

U restoranu, baru ili kafiću alkohol se i dalje može normalno naručiti i konzumirati.

I zato se nameće vrlo zanimljivo pitanje:

Hoće li Split nakon 21 sat imati manje limenki na zidićima, a više gostiju za stolovima?

Što je zapravo zabranjeno?

Nova odluka ne znači da se u Splitu nakon 21 sat ne smije piti alkohol.

Zabranjena je njegova prodaja u maloprodaji.

Dakle, tijekom razdoblja na koje se odluka odnosi, nakon 21 sat alkohol ne možete kupiti u:

• trgovini

• supermarketu

• kiosku

• liquor shopu

• drugom maloprodajnom objektu.

Restorani, barovi, konobe, kafići i ostali ugostiteljski objekti nisu obuhvaćeni tom zabranom.

Grad kao razloge navodi zaštitu javnog zdravlja, javnog reda i mira, kulturne baštine i okoliša te smanjenje buke, nereda i onečišćenja javnih površina povezanih s noćnim konzumiranjem alkohola.

Na papiru zvuči jednostavno.

U praksi otvara puno zanimljivija pitanja.

Split već godinama ima problem s noćnim turizmom

Svatko tko je posljednjih ljeta prošao centrom Splita kasno navečer zna kako izgleda jedan dio turističke ponude grada.

Limenke.

Boce.

Grupe mladih turista.

Pub crawl ture.

Matejuška.

Zidići.

Hrana za ponijeti.

I dio gostiju koji praktički cijelu večer provede na javnoj površini, a u lokalnoj ugostiteljskoj ekonomiji ostavi vrlo malo novca.

Naravno, nisu svi mladi turisti problematični, niti je svaka boca pive kupljena u trgovini problem za grad.

Ali kada određeni oblik turizma postane dovoljno masovan, posljedice osjete stanovnici, komunalne službe i sama destinacija.

Nova odluka očito pokušava utjecati upravo na taj dio noćnog života.

Prva večer pokazala je nešto vrlo zanimljivo

Već prve večeri primjene odluke novinari Slobodne Dalmacije zabilježili su zbunjene turiste pred trgovinama koji su nakon 21 sat shvatili da više ne mogu kupiti alkohol.

Njihove alternative bile su jednostavne: bez alkohola – ili odlazak u ugostiteljski objekt.

I upravo tu ova odluka postaje posebno zanimljiva iz perspektive ugostiteljstva.

Jer do sada su se bar i supermarket u određenom dijelu noći borili za istog gosta.

U jednom objektu pivo košta nekoliko eura.

U drugom gost plaća stol, čašu, uslugu, konobara, najam prostora, glazbu, WC, čišćenje, poreze i cijelu infrastrukturu ugostiteljskog objekta.

Cijene, naravno, ne mogu biti iste.

Gost koji želi samo najjeftiniji alkohol zato vrlo lako odabere trgovinu.

Nakon 21 sat ta konkurencija više nije ista.

Znači li to automatski veći promet kafićima?

Ne nužno.

Bilo bi prejednostavno zaključiti:

zatvorili smo prodaju alkohola u trgovinama = svi će otići u kafić.

Dio turista će alkohol jednostavno kupiti u 20:45.

Dio će se unaprijed opskrbiti u apartmanu.

Dio će otići izvan administrativnog područja Splita.

Dio ga neće piti.

A dio će zaista sjesti u bar.

Već prvi komentari nakon uvođenja mjere upozoravali su upravo na mogućnost da se gosti jednostavno prilagode i alkohol kupe ranije. Pub crawl programi i konzumacija u ugostiteljskim objektima i dalje su dopušteni.

Zato će stvarni učinak biti moguće ozbiljnije procijeniti tek nakon dovoljno vremena.

Ali promjena ipak mijenja odnos između maloprodaje i ugostiteljstva.

Jer ugostitelj ne prodaje samo bocu

To je dio priče koji se često zaboravlja kada se uspoređuju cijene u trgovini i restoranu.

Gost u trgovini kupuje proizvod.

Gost u ugostiteljskom objektu plaća proizvod i prostor u kojem ga konzumira.

Plaća opranu čašu.

Hladnjak.

Led.

Konobara.

Glazbu.

Stol.

Stolicu.

WC.

Čišćenje.

Lokaciju.

I iskustvo.

To je praktički razlika između maloprodaje i ugostiteljstva sadržana u jednoj čaši pive.

Ako turistički grad želi da se veći dio noćnog života odvija unutar kontroliranih ugostiteljskih prostora umjesto na ulici, onda ova odluka ima određenu ekonomsku logiku.

Ali postoji i opasnost

Ako je jedina alternativa pivi iz trgovine izrazito skup koktel, gost možda neće zaključiti:

„Super, idem u bar.”

Možda će zaključiti:

„Kupit ću sutra ranije.”

I ponovno dolazimo do teme koja obilježava gotovo cijelu sezonu 2026.:

vrijednost za novac.

Ugostitelj možda ovom odlukom dobiva bolju tržišnu poziciju nakon 21 sat.

Ali i dalje mora uvjeriti gosta da vrijedi sjesti upravo kod njega.

Odluka grada može dovesti gosta do vrata lokala.

Ne može ga natjerati da uđe.

Može li ovo pomoći kvalitetnijem turizmu?

Tu priča postaje puno veća od prodaje alkohola.

Split upravo izrađuje Plan upravljanja destinacijom za razdoblje 2026.–2029., dokument kojim bi se trebao odrediti budući smjer turističkog razvoja grada.

Grad i Turistička zajednica trenutno provode i javno savjetovanje koje traje do 10. rujna 2026., a kao ciljevi plana navode se održiviji razvoj destinacije, kvalitetnije iskustvo posjetitelja, zaštita prirodnih i kulturnih dobara te dobrobit lokalne zajednice.

Zbog toga zabrana noćne maloprodaje alkohola nije izolirana odluka.

Može se promatrati kao dio puno većeg pitanja:

Kakvog turista Split želi?

Želimo li gosta koji boravi u gradu ili gosta koji grad konzumira?

Nije svaki turistički euro isti.

Gost može doći u Split, spavati u apartmanu, kupiti alkohol u supermarketu, pojesti komad pizze s nogu i veći dio večeri provesti na zidiću.

Formalno je turist.

Napravio je noćenje.

Ušao je u statistiku.

Ali relativno malo njegove potrošnje rasporedilo se kroz lokalnu ugostiteljsku ekonomiju.

Drugi gost će sjesti u konobu, naručiti ribu, vino i desert.

Treći će otići na koncert.

Četvrti u cocktail bar.

Peti na večeru pa u klub.

Svi su oni turisti.

Ali njihov utjecaj na grad potpuno je različit.

Zato uspjeh destinacije ne možemo mjeriti samo brojem ljudi koji su u njoj prespavali.

Za ugostitelje ovo može biti prilika – ali i odgovornost

Ako se dio večernje potrošnje zaista prebaci iz trgovina prema ugostiteljskim objektima, to je za ugostitelje prilika.

Ali onda raste i očekivanje da gost za svoj novac dobije nešto više.

Dobra čaša.

Pravilno ohlađeno piće.

Čist stol.

Brza usluga.

Ugodan prostor.

Dobar zalogaj uz piće.

Atmosfera.

Drugim riječima, upravo ono zbog čega čovjek pristaje platiti više nego što bi isti proizvod platio u supermarketu.

U NIRS-u je to posebno zanimljivo promatrati jer je velik dio opreme koju svakodnevno prodajemo upravo ona „nevidljiva infrastruktura” ugostiteljstva: čaše, beštek, tanjuri, barska oprema, posude i sve ono što gost možda ne primjećuje dok funkcionira – ali itekako primijeti kada ne funkcionira.

Hoće li biti manje nereda?

To je za sada nemoguće ozbiljno tvrditi.

Ako gost šest boca kupi prije 21 sat, sama zabrana nije riješila ništa.

Ako se problematična skupina samo preseli u bar pa nakon toga izađe na ulicu, također nismo puno napravili.

Ako se, međutim, dio spontane masovne kupnje alkohola kasno navečer smanji, a dio konzumacije prebaci u kontrolirane prostore, tada učinak može biti vidljiv.

Upravo zato će zanimljivije od same odluke biti vidjeti što će podaci i iskustva stanovnika pokazati nakon pune sezone njezine primjene.

A što je s autentičnim splitskim „pivom na zidiću”?

Tu će mišljenja sigurno biti podijeljena.

Jer nije svako sjedenje na zidiću turistički problem.

Pivo na Matejuški nije izmislio Ryanair.

Splićani su pili na otvorenom puno prije nego što je izraz „party tourism” uopće postojao.

I zato je razumljivo da dio građana odluku doživljava kao ograničavanje nečega što je bilo dio svakodnevnog života grada, a ne samo odgovor na turiste.

Ali grad s nekoliko stotina ljudi na zidiću i grad s milijunima turističkih noćenja godišnje nisu isti sustav.

Ono što funkcionira u malom broju ponekad prestane funkcionirati kada postane masovno.

To je problem gotovo svake uspješne turističke destinacije.

Najzanimljivije pitanje zapravo nema veze s alkoholom

Ono glasi:

Kakav noćni Split želimo?

Grad u kojem se nakon večere ide u kvalitetan bar?

Grad klubova?

Grad mirnih terasa?

Grad mladih backpackera?

Grad premium turizma?

Grad u kojem sve to može postojati istodobno?

Vjerojatno posljednje.

Ali to zahtijeva puno sofisticiranije upravljanje od jednostavnog brojenja dolazaka i noćenja.

Potrebno je uskladiti interese stanovnika, trgovaca, ugostitelja, turista, policije, kulturne baštine i ljudi koji u centru pokušavaju spavati.

Nova odluka o alkoholu samo je jedan mali dio tog problema.

Za nekoliko godina možda ćemo ovu odluku gledati potpuno drukčije

Možda ćemo zaključiti da nije promijenila gotovo ništa.

Možda će se turisti jednostavno naučiti kupovati alkohol ranije.

A možda ćemo otkriti da je bila jedna od prvih konkretnih odluka u prelasku Splita iz destinacije koja prvenstveno pokušava privući što više ljudi u destinaciju koja puno više razmišlja što ti ljudi rade kada dođu.

Za ugostiteljstvo je upravo druga mogućnost najzanimljivija.

Jer kvalitetniji turizam nije nužno turizam u kojem gost troši što više novca.

To je turizam u kojem postoji razlog da novac ostavi baš u lokalnom restoranu, baru, konobi, trgovini ili kod nekog drugog lokalnog poduzetnika – i da pritom grad ostane ugodno mjesto za ljude koji u njemu žive.

A sad nas zanima što vi mislite

Je li zabrana prodaje alkohola u trgovinama nakon 21 sat dobar potez za Split?

Hoće li smanjiti nered i pomoći ugostiteljstvu?

Hoće li turisti jednostavno kupovati alkohol ranije?

Ili se pravi problem Splita uopće ne može riješiti zabranom prodaje?

Sezona 2026. još traje.

Odgovor ćemo vjerojatno dobiti tek kada vidimo kako će se gosti – i grad – prilagoditi.