Split danas ima sve.

Hostele, boutique hotele, wine barove, restorane, cocktail barove, brunch ponudu i bezbroj mjesta koja se natječu za pažnju gostiju.

Ali vratimo se dvadesetak godina unatrag.

Turizam je izgledao drukčije, backpackeri nisu imali današnji izbor smještaja, a ugostiteljska ponuda u centru grada tek je počinjala prolaziti kroz velike promjene.

U takav Split stigle su dvije prijateljice iz Australije.

Marija Mustapić i Korana Bučić.

Rođene i odrasle u Australiji, s hrvatskim obiteljskim korijenima, odlučile su pokušati nešto što je u to vrijeme mnogima izgledalo neobično.

Otvoriti hostel.

Iz te ideje razvio se posao koji je s vremenom obuhvatio više ugostiteljskih i turističkih projekata.

Od Sydneya do Splita: Kako je sve počelo?

Marija i Korana prijateljice su iz djetinjstva.

Odrastale su u Australiji, ali su obje imale hrvatske korijene.

U jednom od svojih ranijih intervjua Marija je opisala kako je tijekom putovanja Europom posjetila Split i slučajno srela prijatelja na Rivi.

U razgovoru se pojavila ideja da gradu nedostaje hostel.

Na prvi pogled ništa posebno.

Ljudi na putovanjima svakodnevno razgovaraju o poslovnim idejama koje nikad ne ostvare.

Ali njih dvije odlučile su pokušati.

Vratile su se u Australiju, razmislile o mogućnostima i zatim krenule prema Splitu.

Godine 2006. otvorile su jedan od prvih registriranih hostela u gradu.

Imale su tek nešto više od dvadeset godina.

Hosteli, backpackeri i početak jedne nove splitske scene

Njihov prvi hostel bio je poznat pod imenom Booze & Snooze.

Poslije je slijedio i drugi hostel, Fiesta Siesta.

Njihov pristup nije se svodio samo na pružanje kreveta za noćenje.

Željele su stvoriti mjesta na kojima će se putnici upoznavati, družiti i upoznavati Split na drukčiji način.

Iz takvog načina razmišljanja nastao je i Charlie's Backpackers Bar.

Bio je to logičan nastavak hostelske priče: gosti koji su se upoznavali u smještaju dobili su mjesto za druženje i izlazak.

To danas zvuči sasvim normalno.

Ali početkom dvijetisućitih Split još nije imao razvijenu backpackersku kulturu kakvu poznajemo danas.

Njihov rad zato je zanimljiv i kao dio šire priče o promjeni splitskog turizma.

Od grada u kojem su dominirali drukčiji oblici smještaja prema destinaciji koju su sve više otkrivali samostalni međunarodni putnici.

Zinfandel: Kad je vino postalo dio ozbiljne restoranske priče

Nakon hostela i bara, Marija i Korana krenule su u zahtjevniji dio ugostiteljstva.

Razvile su Zinfandel Food & Wine Bar, restoran koji je posebno naglasio povezanost gastronomije i vina.

U vrijeme kada je vinska ponuda u mnogim lokalima bila relativno jednostavna, Zinfandel je nastojao ponuditi ozbiljniji izbor etiketa i uslugu koja gostima pomaže upoznati hrvatska vina.

Restoran je tijekom godina stekao međunarodnu prepoznatljivost, osobito zbog svoje vinske ponude.

Za Mariju i Koranu to je bio velik iskorak.

Vođenje hostela, bara i restorana zahtijeva različita znanja, različite timove i potpuno drukčiju organizaciju.

Posebno kada je cilj pružiti iskustvo koje se ne temelji samo na turističkoj lokaciji.

Brasserie on 7: Veliki iskorak na splitsku Rivu

U ožujku 2014. otvorena je Brasserie on 7, na Obali hrvatskog narodnog preporoda 7.

Restoran je zamišljen kao mjesto koje tijekom dana nudi opušteniji doručak i ručak, a navečer ozbiljnije gastronomsko iskustvo.

Lokacija na Rivi donijela je veliku vidljivost.

Ali i velika očekivanja.

Jer poslovati na jednoj od najpoznatijih splitskih lokacija znači raditi pred očima cijelog grada.

Tijekom godina Brasserie on 7 razvijao je ponudu, mijenjao jelovnike i surađivao s različitim profesionalcima iz ugostiteljstva.

Godine 2021. javno je predstavljeno novo gastronomsko poglavlje uz chefa Alexa Angea.

To je primjer iz prošlosti restorana, a ne tvrdnja o današnjem sastavu kuhinje.

Važno je upravo to: restorani s dugom poviješću ne ostaju isti.

Moraju se prilagođavati tržištu, gostima, zaposlenicima i promjenama u gastronomiji.

Koliko je posao zapravo narastao?

U intervjuu objavljenom povodom Dana žena 2024. godine Marija i Korana govorile su o poslovanju koje je tada uključivalo dva restorana, dva hostela i Charlie's bar.

U sezoni je, prema tada objavljenim podacima, njihov sustav imao oko stotinu zaposlenika.

Posebno je zanimljivo što su u tom razdoblju žene činile oko 70 posto osoba na rukovodećim funkcijama.

To nisu podaci koje treba automatski prenositi na 2026. godinu.

Ali dobro pokazuju koliko je posao do tada narastao.

Od dvije mlade prijateljice s idejom o hostelu do organizacije s više poslovnih jedinica i velikim timom ljudi.

A upravo je upravljanje ljudima, prema njihovim vlastitim intervjuima, bilo jedno od najvećih područja učenja.

Najveći izazov? Nisu gosti. Nego ljudi, organizacija i birokracija.

U ranijim intervjuima Marija i Korana otvoreno su govorile o teškoćama poslovanja u Hrvatskoj.

Posebno su isticale administraciju, promjenjive propise, nedovoljno jasna tumačenja pravila i izazove zapošljavanja.

Dolazak iz Australije značio je i prilagodbu drukčijoj poslovnoj kulturi.

Iako su razumjele hrvatski jezik, poslovna terminologija i administrativni postupci predstavljali su dodatni izazov.

U početku su, kako su same opisivale, mnogo toga učile usput.

Od upravljanja zaposlenicima do rješavanja svakodnevnih problema.

S vremenom su sve više ulagale u edukaciju svojih timova.

Njihovi zaposlenici odlazili su na stručna usavršavanja i gastronomske edukacije, uključujući programe izvan Hrvatske.

To je važan dio priče koji se često izgubi kada se govori samo o vlasnicima poznatih restorana.

Jer iza dobrog lokala nisu samo vlasnici.

Nego i ljudi koji ga svakodnevno vode.

Ugostiteljstvo i izvan sezone

Jedna od tema o kojima su Marija i Korana govorile bila je potreba da Split ne živi samo nekoliko ljetnih mjeseci.

U intervjuu iz 2023. Marija je govorila o zimskom turizmu, programima izvan glavne sezone i potrebi za sadržajima koji će privlačiti goste tijekom cijele godine.

To je posebno zanimljivo iz perspektive ugostitelja.

Jer sezonski grad znači velike oscilacije u prihodima, broju gostiju i potrebi za zaposlenicima.

Stabilniji cjelogodišnji promet omogućuje drukčije planiranje, ulaganje u ljude i kvalitetniju organizaciju.

Njihova poslovna priča zato nije vezana samo uz turiste koji u Split dolaze u srpnju i kolovozu.

Nego i uz pitanje kakav grad Split želi biti ostatak godine.

Nisu ostale po strani ni kad je bilo teško

Njihovi ugostiteljski projekti tijekom godina sudjelovali su i u humanitarnim aktivnostima.

U ranijim medijskim izvještajima spominju se prikupljanje pomoći za dječji odjel splitske bolnice, pripremanje hrane za zdravstvene djelatnike tijekom pandemije te sudjelovanje kuhara u pomoći stanovnicima Petrinje nakon potresa.

To je dio njihove poslovne povijesti koji vrijedi spomenuti.

Jer ugostiteljstvo nije samo komercijalna djelatnost.

Restorani i barovi često su važan dio zajednice u kojoj posluju.

A što je s njima danas, u 2026. godini?

Ovo je posebno važno pitanje jer se u ugostiteljstvu vlasništvo, poslovni partneri i tvrtke s vremenom mogu mijenjati.

Prema poslovnim registrima dostupnima u listopadu 2026., Maria Mustapić i Korana Bianca Bučić i dalje su članice društva i članice uprave tvrtke RIVA BRASSERIE d.o.o.

Tvrtka je registrirana na adresi Obala hrvatskog narodnog preporoda 7 u Splitu.

Obje su i dalje povezane i s tvrtkom PJACA HOSTELI d.o.o., osnovanom 2006. godine, u kojoj su također članice društva i članice uprave.

Važno je navesti da je u PJACA HOSTELI kao članica društva upisana i Erin Maree Maxwell, koja ima prokuru.

Prema financijskim podacima za 2025., PJACA HOSTELI d.o.o. ostvarila je nešto više od 4,18 milijuna eura prihoda i imala 54 zaposlena.

Ti podaci odnose se na navedenu pravnu osobu, ne na osobnu zaradu vlasnica niti nužno na ukupni promet svih povezanih projekata.

Za Zinfandel i Charlie's bar dostupni povijesni izvori jasno potvrđuju njihovu raniju poslovnu povezanost, ali bez dodatne provjere ne treba tvrditi da je današnje vlasništvo svakog pojedinog lokala identično onome iz prethodnih godina.

Zašto su Marija i Korana važne za splitsko ugostiteljstvo?

Ne zato što su bile jedine koje su u Splitu imale poslovnu viziju.

Niti zato što su same stvorile modernu splitsku ugostiteljsku scenu.

Takve bi tvrdnje bile pretjerivanje.

Njihov je doprinos u tome što su rano prepoznale nekoliko prilika koje su poslije postale važan dio turističkog i ugostiteljskog identiteta grada.

Prvo hostelski smještaj za međunarodne putnike.

Zatim barove povezane s tom publikom.

Pa restoran s naglaskom na vino.

I na kraju ozbiljan restoranski projekt na Rivi.

Uspjele su povezati različite segmente turizma i ugostiteljstva u dugoročnu poslovnu priču.

Posebno je zanimljivo što su kao mlade žene, odrasle izvan Hrvatske, odlučile razvijati posao upravo u Splitu.

I ostale poslovno aktivne gotovo dvadeset godina poslije.

Što drugi ugostitelji mogu naučiti od njih?

I za kraj: Dvi prijateljice i jedna odluka

Možda je najzanimljiviji dio ove priče njezin početak.

Dvi cure iz Australije došle su u Split.

Vidjele su priliku koju mnogi drugi nisu primjećivali.

Odlučile su riskirati.

Nisu počele s velikim restoranom ni poslovnim carstvom.

Počele su s hostelom.

Godinama poslije, iza njihovih imena stoje poznati splitski ugostiteljski projekti, brojni zaposlenici i ozbiljno poslovno iskustvo.

Naravno, dvadeset godina poduzetništva sigurno nije bilo samo niz uspjeha.

Bilo je kriza, pogrešaka, teških odluka i svakodnevnog rada koji javnost ne vidi.

Ali upravo zato njihova priča vrijedi mjesta u rubrici WHO IS WHO.

Jer splitsko ugostiteljstvo nisu gradili samo chefovi i vlasnici tradicionalnih restorana.

Gradili su ga i ljudi koji su se usudili otvoriti nešto što tada još nije bilo uobičajeno.

WHO IS WHO je serijal NIRS Newsa o ljudima koji su oblikovali i nastavljaju oblikovati splitsko ugostiteljstvo. Članak je nastao na temelju javno dostupnih intervjua, poslovnih registara i medijskih objava do listopada 2026. Nije riječ o izravnom intervjuu redakcije s Marijom Mustapić i Koranom Bučić. Povijesna povezanost s pojedinim lokalima ne znači nužno nepromijenjeno današnje vlasništvo.